Književnik, prevodilac, prozaist i književni kritičar, dobitnik brojnih nagrada i priznanja, Vladimir Jagličić, preminuo je u svom rodnom Kragujevcu, u 60. godini, saopštilo je Udruženje književnika Srbije. Jagličić je uređivao nekoliko listova i časopisa („Pogledi”, „Šumadija”, „Književne novine”, „Znamen”, „Koraci”, „Lipar”).
Od 2004. do 2011. bio je direktor Spomen-parka „Kragujevački oktobar”. Objavio je zbirke „ Srbija zemlja”, „Nepovratno”, „Nemoj da me zoveš”, „Pre nego odem”, „Jutra”, „Posedi”, „Stub”, „Predgrađe horizonta”… Sa ruskog je preveo nekoliko desetina naslova – „Izabrane pesme“ Aleksandra Bloka, Antologiju ruske poezije 18. i 19. veka, „Biti to što jesi” Arsenija Tarkovskog, „Socijalizam kao pojava svetske istorije” Igora Šafareviča, „U potrazi za pravednošću” Ivana Iljina, „Grobljansku travu” Ivana Bunjina, „Paganina” Aleksandra Tuljanina…
Za svoj rad Jagličić je dobio priznanja: „Miloš Crnjanski”, „Branko Miljković”, „Miloš N. Đurić”, „Grigorije Elezović”, „Jovan Grčić Milenko”, Pečat varoši sremskokarlovačke, „Rade Drainac”…
U razgovoru za „Politiku” u februaru ove godine Vladimir Jagličić je rekao: „Ja sam oduvek prevodio na svoju ruku ono što sam držao važnim, a da li će šta biti štampano, smatrao sam drugorazrednim pitanjem. Trudio sam se da prevodim one pisce koje sam smatrao zapostavljenim. Tako radeći, sačinio sam fond prevedenih dela za koje nisam znao kada i kako ću ih štampati: važno je bilo da ona zadovoljavaju moj umetnički kriterijum. Zapravo, stvarao sam biblioteku knjiga koje sam želeo da čitam na maternjem jeziku, verujući u prvo i poslednje čovekovo pravo: da ono što voli proglasi velikim. Čak i da sve te brojne prevedene knjige nisu našle izdavače, ja bih u njih verovao, i to je sve.”
K. R.