U Ljubljani je pre dva dana iznenada preminuo proslavljeni snimatelj i direktor fotografije Vilko Filač, javile su novinske agencije, a nekadašnja jugoslovenska filmska javnost ostala je zatečena ovom vešću, jer nema filmskog reditelja sa ovih prostora koji nije bar jednom poželeo da iza kamere vidi sigurno Vilkovo oko.
Filač je rođen u Ptuju 14. februara 1950. godine, bio je „praški đak”, diplomirao je na Filmskoj akademiji u Pragu na kojoj se družio sa Tinom Perkom, Goranom Markovićem, Lordanom Zafranovićem, Emirom Kusturicom, sarađivao sa Karpom Godinom, Francom Slakom, Francom Štiglicem, mladim Stefanom Arsenijevićem.
Bio je direktor fotografije u svim višestruko nagrađivanim Kusturičinim filmovima, počevši od prvenca „Sećaš li se Doli Bel”, „Otac na službenom putu”, „Arizona drim”, „Dom za vešanje” i „Podzemlje”. Poslednjih 15 godina najviše je snimao u inostranstvu, ali je i predavao na ljubljanskoj Akademiji za film.
Na vest o Filačevoj smrti, Emir Kusturica u izjavi za „Politiku” kaže: „To je nešto najtragičnije što sam čuo posle smrti svojih roditelja. To je veliki deo moje mladosti i evo već dva dana ne mogu da se sastavim i to ne samo zato što je Vilkov odlazak upozorenje generaciji koja se polako gasi, već je on satkan u moj nervni i emocionalni sistem i u mojih pet filmova. U svemu su naši životi bili povezani i kada nismo bili zajedno, a tajna Vilkovog umeća bila je jednostavna. To je jedini čovek koji nije umekšavao fotografiju, nije koristio onaj bedni beli stiropor da je umekša, već joj je davao oštrinu. To je kao da mi je umro brat, najbolji drug. Najbolji snimatelj u Evropi”.
Scenograf Miljen Kreka Kljaković sa kojim je Filač radio na mnogim projektima širom sveta, uključujući i Kusturičine filmove, o odlasku prijatelja kaže: „Nažalost, iznenadni i prerani odlazak mog druga Vilka na tu drugu stranu na kojoj se o prijateljima govori u prošlosti, iziskuje od mene da govorim kada mi je najteže. Bio je jedan od najboljih snimatelja na svetu, čovek sa kojim sam mnogo puta sarađivao, ali ta saradnja nije bila samo profesionalna već i prijateljska i iz toga su se rađali mnogi dobri rezultati. Ali, sudbinu svakog od nas teško je dokučiti. Ostaje praznina, teški osećaj i sećanje da nam je „Tajni prolaz” bilo poslednje poglavlje koje nam se desilo u toj divnoj saradnji...”.
D. L.
Random autor