Književnica i akademik Svetlana Velmar Janković (1. februar 1933) preminula je juče u Beogradu, gradu koji je na mnogo načina ovekovečila u svojim delima. Bila je redovni član SANU, studirala je francusku književnost. Od 1959. godine radila je u Izdavačkom preduzeću „Prosveta”. U srpsku književnost ušla je romanom „Ožiljak”, koji je nastajao pedesetih godina 20. veka, pripadajući generaciji koja se u vreme previranja različitih pravaca zalagala za osvajanje veće slobode u umetnosti.
Verujući u Platonovu ideju da je sve znanje sećanje, otkrivanje, Svetlana Velmar Janković je u svojoj prozi oživela zbivanja iz srpske istorije, od zaborava sačuvala iščezlo srpsko građanstvo.
„Nastojim da prizovem, vidim i sagledam pojedine odeljke iz prošlosti kako bih saznala. Reč je, dakle, o viđenju, ne o tumačenju. Pišem o prošlom da bih ga videla, a i vidim ga dok pišem. Sećanje, koje je ponovno otkrivanje, uvek nas vodi istinitijem poimanju sveta”, izjavila je u jednom od mnogobrojnih intervjua. Smatrala je da je vladati pričom isto kao i vladati crtežom, izvor pripovedanja ove spisateljice, po njenim rečima, bile su „istorijske pripovesti o životima pojedinaca i pokolenja, o sudbinama naroda iz civilizacija”.
Romani Svetlane Velmar Janković bestseleri su bez premca, redovno objavljivani u više izdanja. „Lagum” je ovenčan nagradom „Meša Selimović” (1990) i imao je sedamnaest izdanja, a za „Bezdno” je dobilo prestižnu NIN-ovu nagradu (1996). Prevod „Laguma” na francuski Alena Kapona predstavlja pravi most između dve kulture. Među priznanjima koje je dobila jesu i Andrićevo, „Đorđe Jovanović”, „Stefan Mitrov Ljubiša” i mnoga druga. Roman „Nigdina” istorijska je slika srpskog naroda, koja obuhvata period od kraja Drugog svetskog rata do bombardovanja NATO-a. Jedno od poslednjih dela Svetlane Velmar Janković „Kapija Balkana”, sadrži dva milenijuma Beograda, grada koji je bio rušen i osvajan blizu 140 puta. Ličnost vožda Karađorđa vaskrsla je u romanu „Vostanije”, a u dramama Svetlane Velmar oživljene su sve protivrečnosti kneza Mihaila i Stefana Dečanskog.
„Od rane mladosti privlačilo me je da naslućujem borbu što se morala voditi u vladaru Stefanu Urošu III, poznatijem kao Stefan Dečanski. Dobro je poznato da je njegov otac kralj Milutin naredio da on bude oslepljen kao što se sa izvesnom sigurnošću pretpostavlja da je njegov sin kralj Dušan, budući car, naredio da bude ubijen. Kakvo li je to crno zračenje morao u sebi nositi taj nesrećni kralj, koji je u narodnom predanju ostao kao najplemenitiji srpski vladar, i koga je crkva proglasila za svetitelja?”, zapitala se u jednom razgovoru Svetlana Velmar Janković. Povodom lika kneza Mihaila u romanu „Bezdno”, književnica je govorila o dubokim unutarnjim protivrečnostima ovog srpskog vladara, „sklonog plemenitosti ali i nepromišljenoj žestini”, razapetog između sveta i svoje intime.
Priče o Stefanu Dečanskom, kao i o Stefanu Nemanji, Rastku Nemanjiću, caru Dušanu, knezu Lazaru, ali i omiljenom despotu Stefanu Lazareviću, kao dar svom unuku i pokolenjima mladih za sećanje na istoriju, uobličila je u „Knjizi za Marka”.
Neki delovi Beograda postali su večni, gotovo metafizički prostori, zahvaljujući upravo prozi Svetlane Velmar u knjigama „Dorćol” i „Vračar”.
„Odrasla sam u Beogradu, i bez tog tla ne znam kako bih postojala i kako bih živela. Bavim se prošlošću ovog grada da bih mogla da razumem i podnesem njegovu sadašnjost”, pričala je. Bombardovanje glavnog grada doživela je kao kraj svog detinjstva, a upravo je nagrada koja joj je pripala za životno delo bila Šestoaprilska, dodeljena u znak sećanja na dan kada je Beograd bombardovan 1941. godine. Kada je govorila o svojoj mladosti, sećala se teških posleratnih godina koje je provela kao dete Vladimira Velmara Jankovića, pomoćnika ministra prosvete u vladi Milana Nedića. Velmar Janković odlikovan je Legijom časti 1939. godine, a posle rata smatran je državnim neprijateljem. Knjiga sećanja Svetlane Velmar, koja opisuje te godine iskušenja, nosi simboličan naslov „Prozraci”, i njeno novo izdanje upravo je objavljeno u „Laguni”. „Politika je obeležila živote svih nas, kao što je jednom rekao Slobodan Selenić. Ovde na Balkanu politika je oblik sudbine”, smatrala je književnica.
Na mestu gde je pre nacističkog zločina bilo staro zdanje Biblioteke na Kosančićevom vencu, Svetlana Velmar Janković bila je godinama prisutna kao predsednica Upravnog odbora Narodne biblioteke Srbije. Neprekidno je za života govorila o očuvanju autentičnosti beogradskih zdanja, a 2002. dala je ostavku na mesto člana Komisije za imenovanje ulica Beograda, zbog, kako je rekla, upliva politike u odlučivanje.
Knjigama eseja „Savremenici”, „Ukletnici” i „Izabranici” postavljala je nove kriterijume u vrednovanju srpske književnosti, s druge tačke gledišta osvetljavajući stvaralaštvo Disa, Rastka Petrovića, Nušića, Pere Todorovića...
Saučešće porodici preminule književnice uputio je Siniša Mali, predsednik Privremenog organa Beograda, kao i veliki broj javnih ličnosti.
M. Vulićević
----------------------------------------------
Telegram saučešća predsednika Republike Srbije Tomislava Nikolića
Uvažena porodice,
Ostajete bez ljubavi i podrške svog roditelja i bake, a srpska književnost bez spisateljice koja je svojim delom obeležila naše doba. Ovekovečenu u rečima, zauvek ćemo pamtiti jedinstvenu Svetlanu Velmar Janković.
----------------------------------------------
Predrag Palavestra: U književnosti je bio ceo njen život
Mada je u životu pisala i romane, prvenstveno o propasti srpske građanske klase, za mene je Svetlana Velmar Janković pre svega kritičar, koji drugima ne nameće svoje mišljenje. Ona živi književnost i misli o književnosti, jer je u književnosti bio ceo njen život.
Ljubomir Simović: I dalje ćemo je, živu, sretati
Tuga je ono što se u ovakvim prilikama podrazumeva, ali i ono što pokušavamo da prevladamo. Svetlana nam u tome obilato pomaže. Ostavila nam je mnoštvo knjiga, da ih prelistavamo i ponovo čitamo. Izgradila je i ostavila nam svoj rodni Beograd, u kome ćemo je i dalje, živu, ponovo sretati: „Dorćol – imena ulica”, „Lagum”, „Bezdno” i „Kapije Beograda”, koje nam je nedavno široko otvorila. Ostavila nam je, u knjigama eseja „Savremenici” i „Ukletnici”, kojima se prošle godine pridružila i knjiga „Srodnici”, sećanja i svedočanstva na pisce, svoje prijatelje, od kojih je mnogi čekaju tamo gde je upravo otputovala.
Matija Bećković: Rapsod Beograda našeg vremena
Kako joj je otkazivalo telo, tako je sve više svetlela glava Svetlane Velmar Janković, najglasovitijeg rapsoda Beograda našeg vremena, koja je viševekovnu istoriju, slavuj stradanja svog rodnog grada, doživljavala kao svoj sopstveni rodoslov. I taj Svetlanin svetlopis ostaće zauvek neugašen.
Jovica Aćin: Nadahnjivala je nekom naročitom verom
Svetlana Velmar Janković je spisateljica na koju bi svaka nacionalna kultura mogla i morala biti ponosna. Njenim odlaskom izgubili smo mnogo, ali njeno književno delo ostaje živo. Ona je magija zbog koje ne mogu da verujem da njene tvoriteljke više nema među nama. Naše prijateljstvo potiče još od pre nekoliko decenija, kada je Svetlana bila urednica jedne od mojih knjiga. U njenom društvu uvek je bilo prijatno. Njene reči nošene dalekosežnim smislom za vreme imale su uvek pravu istorijsku bremenitost. Nadahnjivala me je nekom naročitom verom. Pomišljam da je to bila vera u život.
Ljubica Arsić: Izuzetan urednik i čovek
Bila je moja prva urednica, kojoj sam u beogradskoj „Prosveti”, predala svoj rukopis romana „Čuvari kazačke ivice”. Pored toga što sam je prethodno poznavala, kao izuzetnog pisca, po savetima i komentarima koje mi je dala, videla sam i da je izuzetan čovek. Naši susreti su se ponavljali, i ono što se desilo na početku našeg upoznavanja, svakim novim susretom, sve se više ulepšavalo i produbljivalo. Bilo mi je drago što sam, u velikoj grupi muških pisaca, upoznala na svom početku, i jednu ženu stvaraoca.
Vladimir Arsenijević: Podržala je moj književni rad
Iskreno sam potresen vešću o smrti Svetlane Velmar Janković. Upoznao sam je polovinom osamdesetih godina, kada sam tek počeo da se bavim pisanjem. Ona je bila ta osoba, etablirana spisateljica, koja je, u tom trenutku, obratila pažnju na moj rad i podržala me. S njom sam imao prve ozbiljne književne razgovore. Iako nismo uvek bili u političkom saglasju, veoma sam je poštovao i prilikom svakog našeg susreta imao osećaj njenog nedvosmislenog prijateljstva.
Alisa Stojanović: Svetlana Velmar Janković je bila jednostavna, a izuzetna osoba. Mislim da je danas jako teško biti jednostavan i ostati takav do kraja, uprkos obrazovanju i urođenoj otmenosti. Nikada nije bila arogantna. Vrlo jednostavno je komunicirala sa ljudima i zato je bila plemenita osoba.
Z. R.
Random autor