„Imam sreću da sam radio dosta filmova koji su bili poprilično gledani i filmova koji su bili u nominacijama ili dobijali nagrade. Iskreno, neki tačan broj i ne zanima me. Ja živim za sutra. Lepo je bilo sve što je prošlo i što sam doživeo toliko godina”, govorio je prethodnih godina poznati glumac Mustafa Nadarević, koji je prekjuče preminuo u Zagrebu.
Naglašavao je mu da je bilo ugodno da snima većinu filmova koje je radio, jer su i ekipe i uslovi bili izvrsni. Imao je iskustva i s lošom produkcijom, ali je isticao da njegova „mašina zaborava za ružno” dobro radi, pa se seća samo lepih poslova. Kolege ističu da je bio duhovit, da je imao životnu erotičnost i da je do poslednjeg dana radio.
Poznati glumac rođen je 1943. godine u Banjaluci, diplomirao je glumu na zagrebačkoj Akademiji za kazališnu umetnost, a pozorišnu karijeru počeo kao član Zagrebačkog kazališta mladih. Postao je stalni član ansambla Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu 1969. Igrao je u ostvarenjima: „Otac na službenom putu”, „Već viđeno”, „Zaboravljeni”, „Ničija zemlja”, „Gluvi barut”, „Nafaka”, „Kiklop”, „U raljama života”, „Lud, zbunjen, normalan”... Za ulogu u filmu „Glembajevi”, u kojem je tumačio ulogu Leona Glembaja, nagrađen je Zlatnom arenom.
Kao reditelj debitovao je 1992. predstavom „Let iznad kukavičjeg gnezda” i od tada je postavio više komada, između ostalih „Balkanskog špijuna”, „Zabune” i „Hasanaginicu”.
‒ Kao mlad bio sam izvanredno neodgovoran. Već na počecima govorili su mi da sam talentovan. A ja sam zaboravio da je talenat bez rada ništavan i mnogo godina nisam radio ni na sebi ni na ulogama. Promenio sam se kad sam dobio kćerku. Odlučio sam da radim i zarađujem kao svaki drugi otac. Nisam hteo da me se moje dete srami. Nisam hteo da kad deca pričaju šta su im roditelji, a moja kći kaže da sam glumac, nju pitaju – a koji glumac. Prihvatio sam se posla i shvatio da je talenat zapravo golema količina rada na sebi i na svojoj ulozi. Tek kad si spreman, onda možeš biti opušten i igrati se bilo na sceni, bilo pred kamerom. Kad je glumac nespreman, ne gleda partnera u oči, ne sluša ga. Pa ni u životu ne slušamo druge. Ali kad ste spremni, čak i ako zaboravite tekst, dovoljno vam je da slušate partnera i razgovarate sa njim. No, to zahteva puno truda ‒ isticao je Mustafa Nadarević.
Posao ga je vodio po celoj Jugoslaviji. Putujući, kako je rekao, imao je priliku da uoči da smo se svi promenili i da su svi događaji na ovim prostorima ostavili trag u nama.
‒ Iskustvo mi, međutim, pokazuje da su pravi ljudi u svakom smislu ostali pravi, bez obzira na ono što se desilo ‒ rekao je.
Na pitanje kakve su njegove emocije prema Beogradu, da li je to i danas njegov grad, jednom prilikom je istakao:
‒ Ni Beograd, ni Zagreb, ni Sarajevo, ni svi drugi lepi gradovi, nažalost, nisu više „naši”. Sve više i više su „njihovi”. Pre svega, svi su preko leševa i ljudske patnje postali glavni gradovi, svi imaju svoje državice, i bili bi najsrećniji kad bi ostali sami i čisti, da se lepo mogu, konačno, razračunati i obračunati između sebe. Eto, to je samo delić mojih emocija prema našim gradovima danas. Posle ovoga izrečenog, znam da mi nećete verovati da sam optimista. A verujte da jesam.
Nadao se da nećemo ponoviti pakao devedesetih.
‒ Prestrašno bi bilo da ljudi ponovo polude, bolje da dođe do smaka sveta ‒ zaključio je glumac koji je karijeru stvarao na prostoru Jugoslavije.
Random autor