Najtežu bitku Miki Jevremović nije uspeo da dobije. Preminuo je juče u 75. godini nakon što je 27. decembra prošle godine doživeo težak moždani udar, nakon čega je upao u komu iz koje se nije probudio.
Velika zvezda bivše Jugoslavije, jedini je pevač koji je nastupio na svim festivalima na ovim prostorima i sa njih odneo ukupno sto pobeda! Njegovi nastupi obeležili su sarajevski „Vaš šlager sezone”, „Beogradsko proleće”, „Zagrebački”, „Opatijski” i „Splitski festival”, a tokom devedesetih godina prošlog veka učestvovao je i na letnjim festivalima u Crnoj Gori.
Za sebe je voleo da kaže kako je jedan od poslednjih Mohikanaca na estradi. Borio se za muziku, snimao nove pesme, pevao gde god ga pozovu i verovao da za zabavnu muziku u Srbiji dolaze bolji dani.
„Pevao sam u Domu sindikata na festivalu ’Proleće u Beogradu’ i srce mi je bilo puno. Priznajem, strahovao sam kako ću proći, plašio sam se da li će i koliko publike doći…”, izjavio je skromno pre tri godine za jedne beogradske novine.
Svoje mesto na muzičkoj sceni gradio je pažljivo i polako. Muzički uspeh je došao postepeno, a vrhunac popularnosti doživeo je šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog veka. Početak karijere pevača uz čije hitove su mnogi naučili svoje prve plesne korake obeležile su pesme: „Mama”, „Pijem”, „Osamnaest žutih ruža”, a potom su sledile „Ako jednom sretneš Mariju”, „S kim si sada kad je tužno vreme”, „Pesnikova gitara”... Mnogo kasnije pojavile su se „Grkinja”, „Neka toče staro vino”…
Uz Đorđa Marjanovića i Radmilu Karaklajić bio je velika zvezda nekadašnjeg Sovjetskog Saveza, gde je čak dva puta zaredom, 1974. i 1975. bio proglašen pevačem godine.
Sećajući se tih prošlih vremena, vremena najvećih muzičkih uspeha, pričao je:
„Prvo čega se setim iz tih vremena su turneje po Rusiji i koju smo popularnost tamo imali, to je jedno izuzetno iskustvo. I ovde u Srbiji sam bio veoma tražen. Imao sam mnogo obožavalaca. Preteča sadašnjih fan klubova su bili tadašnji ’Mikisti’ i ’Đokisti’. Naime, tako su se zvali klubovi obožavalaca moje i muzike Đorđa Marjanovića. Mi smo se sa svojom publikom družili, oni su nas zaista voleli i poštovali. Ali to je bilo jedno drugo vreme.”
„Čitao sam u jednom istraživanju da su najpopularniji pevači danas ujedno i najomraženiji. Pa to je besmisleno. U moje vreme to je bilo sve na jednom nivou, pod time mislim na odnos pevača prema publici i obrnuto. Zatim, vladalo je uzajamno poštovanje među kolegama, toga danas više nema”, setno je govorio u jednom intervjuu.
Pevač koji je bio poznat i po svojoj drugoj velikoj strasti – šahu (najveći uspeh bio mu je remi sa svetskim prvakom Anatolijem Karpovom) – upozoravao je pre nekoliko godina kako na domaćoj sceni ima malo kvalitetnih izvođača, govorio kako se pevači – štancuju.
Mladim pevačima je svojevremeno poručio:
„Nemojte da ulazite u svet muzike ukoliko želite uspeh preko noći i brzu zaradu. Jer to tako ne ide. Koga brzo zapamte, još brže ga zaborave. Morate otpevati pesmu tako da iskažete emocije. Svojoj ćerki sam lično savetovao da je veoma važno da je ljudi prepoznaju na radiju, a ne na televiziji. Pevač je uspeo tek kada publika na radiju zna ko je on i kakvom vrstom muzike se bavi. Muzika je božji govor!”
Mikija Jevremovića, koji je umeo da koristi taj božji govor, prepoznavali su nakon nekoliko odsviranih taktova.
Random autor