Jedan od najupečatljivijih igrača prve generacije naše reprezentacije Srđa Kalember preminuo je u 88. godini, u stanu u Bulevaru kralja Aleksandra, preko puta „Madere“, gde se doselio još 1937. Nije bolovao. Otišao je s ovog sveta u snu, verovatno snivajući svoju najveću ljubav – Crvenu zvezdu, zidine Kalemegdana i međ njima jablanove koje je tu još 1946. godine zasadio s Nebojšom Popovićem, Borom Stankovićem, Miloradom Sokolovićem Sokolom, Strahinjom Alagićem, Vasom Stojkovićem, Aleksandrom Gecom i ostalim pionirima Zvezde, srpske i jugoslovenske košarke.
Jednako kao i uspesi na terenu, pamtiće se i njegov vrcavi duh, mangupski šarm i simpatični sarkazam kojim je peckao velike, ali i drage protivnike i drugove iz Partizana. Govorio je često da je „košarka sport u kojem se sastaju dva tima, a uglavnom pobeđuje Crvena zvezda“, dok je „crno – bele“ nazivao „komšijama državnog prvaka“. Možda je na to imao pravo više od drugih, kao devetostruki nacionalni prvak sa „crveno – belima“ (1946-1954), što je i danas rekord i tog kluba i naše zemlje. Niko mu iz Partizana nije zamerao na takvim komentarima, jer se neretko šalio i na svoj i Zvezdin račun, a kao pravi sportista uvek je čestitao rivalu na pobedi.
U košarku se zaljubio na prvi pogled, 1939. godine, u Trećoj muškoj gimnaziji. S ponosom je pričao u redakciji svog omiljenog lista „Politike“, u kojoj su njegovi dolasci bili praznik za uši, da je za vreme Drugog svetskog rata „služio kao semafor“ na utakmicama na Tašmajdanu: „Bio sam klinac koga su stariji oberučke prihvatili, pa sam tako stavljao brojeve na tabli, dok su koševe postizali Nebojša, Bora, braća Šaper, Paja Kostić, Soko, Kašanin i ostali“.
Posle rata, sa svega 17 godina, prisustvovao je osnivačkoj skupštini Crvene zvezde, 4. marta 1945. Nekoliko meseci kasnije počeo je karijeru kao član 12. tima tog kluba, ali je nedugo zatim prekomandovan u prvi pa je u septembru 1946. učestvovao u osvajanju titule na Prvom prvenstvu Jugoslavije. Dogodine je s reprezentacijom igrao na Evropskom šampionatu u Pragu, kada smo osvojili pretposlednje, 13. mesto. Do „Evrobasketa” 1953. u Moskvi bio je nezamenljiv u nacionalnom timu za koji je odigrao nekoliko antologijskih utakmica pa tako i onu (Jugoslavija – Peru) kojom je u Buenos Airesu 1950. otpočela istorija svetskih šampionata, ali i najduži meč svih vremena na prvenstvima Starog kontinenta: Jugoslavija – Izrael, 1953, naša pobeda posle četiri produžetka.
Posle je otišao u Francusku i tamo duže od decenije radio kao trener. Po povratku u Jugoslaviju seo je na klupu Jugoplastike s kojom je osvojio Kup. U Splitu je upoznao nekadašnju reprezentativku Natašu Bebić s kojom se oženio a zatim dobio ćerku Olju. Imao je i unuka Filipa.
Poslednjih godina nije se često pojavljivao u javnosti. Želeo je da ga pamte „kao lafa i srcelomca koji je sa četiri balerine šetao Knez Mihailovom” i kome je čitava zemlja zavidela dok je bio u vezi sa Zvezdinom košarkašicom Ljubicom Otašević (dublerka Sofije Loren u filmu „Ključ“), a ne kao „starkelju i bivšeg sportskog asa”. Ipak, prijalo mu je kad bi ga se setili oni do kojih mu je najviše bilo stalo. Zato je bio dirnut kad je Košarkaški savez Srbije Bori Stankoviću, Lajošu Engleru i njemu poklonio dresove s njihovim prezimenima uoči Svetskog šampionata u Istanbulu 2010, ali i kad mu je Crvena zvezda pre dva meseca poklonila televizor, da bi u što boljoj rezoluciji mogao da uživa u njenim igrama.
Da su ga pre neki dan pitali za poslednju želju, verovatno bi zamolio Zvezdine igrače da, ukoliko mogu, pobede danas Darušafaku, pa onda sve ostale redom... Jer – verovali ili ne – niko nije toliko voleo „crveno – bele“ kao Nebojša Popović i on.
Srđa Kalember će biti sahranjen sutra u 12,30 časova na Novom groblju, u porodičnoj grobnici. Opelo je jedan čas ranije.
Random autor