„Osipamo se, moj gospodaru.” Ovim stihom iz jedne pesme Mira Glavurtića rastajem se od svoga prijatelja Milutina Petrovića. Oni koji su ga manje poznavali misle da je on bio čovek „klasičnog” pogleda na svet. Možda zbog toga što je isticao značaj umetnosti i ljudi iz naših prošlih vremena (neki će se iznenaditi da je priredio knjigu memoara Jakova Ignjatovića). Nije. On je bio čovek promene. Njegova knjiga poezije „Promena” (1974) bila je drugi važan zaokret u našoj posleratnoj poeziji, posle onog velikog koji je učinio Vasko Popa. Taj Milutinov zaokret je bio odlučan. Bila je to tutnjava rasplamsale i užarene lokomotive u noći, zaokret razoran, muški što bi se reklo. Snaga te njegove knjige pokrenula je jednu generaciju onih koji će, prepuni stvaralačkog „životinjstva”, nastaviti da pišu nalik onoj ustalasanoj razbesneloj generaciji umetnika između dva rata, koju je probudio Rastko Petrović i njegova jezičkorazvratnička banda. Oni najspremniji među njima taj prevrat uspeli su da prenesu u svoj vokal, pa se taj glas i danas kod naših najmlađih pesnika silno oseća.
Ali pre njih pojavila se generacija Milutinovih vršnjaka koje je on podržao kao urednik „Književnih novina”, kada ga je – zahvaljujući njegovoj odvažnosti kada je o vrednosti u umetnosti reč – sačekao slučaj „Istočnice” Ljubomira Simovića, što ga je koštalo smene u ovom listu, ali je bio na dobitku jer je njegov ugled dobio još jednu dimenziju – da je čovek bez straha i mane u ideološkom smetlištu onoga vremena. Iz razgovora s njim shvatio sam da je taj događaj njemu bio pokretač da u svojim knjigama poezije koje je napisao posle toga pokaže kako se treba oslobađati balasta svega suvišnog i kada su u pitanju ideje i kada su u pitanju reči, da odbaci sva ona plačljiva osećanja jednog vremena, da se oslobodi jezičkih kićenja i deklamatorskih dertova, kojih je u našoj književnosti bilo na pretek. Bili su to trenuci njegovog pročišćenja, ali i ispiranja naše savremene poezije.
Kada je pokrenut časopis „Gradac”, koji je otkrivao ono što se vidi samo pogledom iskosa, kada je Raša Livada pokrenuo časopis „Pismo”, koji je bio najsistematičniji pogled na svetsku književnost, logično je bilo da se pojavi i nešto treće – Milutin P. je pokrenuo časopis „Istočnik”, koji je ispunio jednu veliku prazninu u našoj kulturi temama iz religije, ali ne kao „propagande”, nego kao sjedinjenja religije, umetnosti i filozofije, svetog i profanog.
Budući da je poezija bila njegovo sušto biće, preduzeo se onoga što je bilo retko u tadašnjoj svetskoj književnosti – osnovao je i časopis „Poezija”, dakle časopis koji se bavi suštinom bića i jezika. Ko je hteo da se posveti teškom visokom školstvu pesništva, tu je naučio znanje. To je časopis koji je danas (sa svojih šezdeset izašlih brojeva) katedra, putokaz i tipik za učenike umetnosti i drugih volšebnih veština zato što su saradnici toga časopisa bili ljudi koji su sa svih prozora saznanja gledali na sve strane. Dunula je još jedna ruža vetrova. Skupili su se „paklovi i Orfeji”.
Kakav je Milutin Petrović bio čovek? Opasan. Zašto opasan? Zato što je u njemu sažet spoj osećajnosti, raskošne raskalašnosti u smislu buktanja ideja, iskrenosti, odgovornosti i profesionalnosti. Vrata na koja je svojom intuicijom i znanjem ulazio odjekivala su onom oštrom škripom kao kada se jave proviđenja. Ta škripa je bila poziv radoznalima. Primanje čudnih gostiju u tu „odaju svetlozarnosti” bili su darovi našoj kulturi. Kažem vam, bila je to veličanstvena škripa!
Prošlog leta smo se dogovorili da jedna sveska časopisa „Gradac” bude njemu posvećena. To je prihvatio sa posebnim uvažavanjem. Ali pre dvadesetak dana u njega je ušao neki nespokoj, pa mi je napisao: „Da pomerimo sve ovo za neko novo stoleće...” Za mene je to bio zvuk neke uznemirujuće strepnje.
Rastanak s Milutinom Petrovićem je „prekid na vezi”. Ali sačekajmo, jer je Milutin samo trenutno odsutan.
Branko Kukić