Pozorišni, filmski i televizijski glumac Perica Pero Kvrgić preminuo je prekjuče u Zagrebu u 94. godini. Rođen u Moravicama u Gorskom Kotaru, 4. marta 1927. godine, harizmatični Kvrgić poslednje godine života proveo je u Domu za starije osobe u Lašćinskoj.
Još u ranom detinjstvu ovaj mag scene pokazao je svoj umetnički dar, pohađao je nekadašnju zagrebačku Zemaljsku glumačku školu i Dramski studio u Zagrebu, a 1944, kao sedamnaestogodišnjak, pridružio se partizanskim pozorišnim grupama „Ivan Goran Kovačić” i „August Cesarec”. Od 1950. do 1954. bio je član je ansambla Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, da bi se u jednom trenutku priključio novoustrojenoj grupi „pobunjenika” iz HNK-a, koja je osnovala Zagrebačko dramsko kazalište: aktuelno pozorište „Gavela”. Kvrgić se kasnije ponovo vratio u HNK Zagreb, gde je ostao do odlaska u penziju.
U karijeri je imao više od 190 uloga, a glumio je čak i u poznim godinama, pa je tako sa svojim „Stilskim vežbama” Rejmona Kena na pozornici proslavio 90. rođendan. Ova predstava je od premijere, januara 1968. godine, oborila sve hrvatske rekorde po dugovečnosti igranja u istoj postavci, u kojoj je, uz Kvrgića, bila i Lela Margetić. Kvrgić je dve godine pisao i istoimene kolumne u „Vijencu”, a 2004. godine objavljena je i knjiga.
U svojoj plodnoj, višedecenijskoj karijeri glumio je u svim većim hrvatskim pozorištima, među kojima su: Zagrebačko kazalište mladih, „Kerempuh”, HNK u Splitu, riječki HKD teatar, pozorište „Marina Držića” u Dubrovniku, Ulisis teatar sa Briona... Jednako uverljiv bio je i u delima klasika i u dramama savremenih autora, od likova u delima Marina Držića: od Muna iz drame „Skup”, koju je 1950. režirao Branko Gavela, do Pometa, Dunda Maroja, Zlatikuma, Arkulina, Negromanta...
Posebno nadahnuće bio mu je rad na delima Molijera, Šekspira, Pirandela, Krleže, Jovana Sterije Popovića… Tako je svojevremeno „Jutarnji list” zabeležio da je Kvrgić u celoj svojoj karijeri imao samo tri loše kritike, na šta se poznati glumac našalio: „Nije to ništa, ali pamtim...”
Pero Kvrgić potekao je iz mešovitog braka, od oca Srbina i majke Slovenke.
– Mama je Austrijanka pa je ušla u Sloveniju, pa su se moji u Karlovcu oženili. Kad je počeo rat, oca su odveli... Bio je u svojoj restauraciji, a ja sam mu rekao: „Ajde tu je šumica, pobegni”. Rekao je: „Nemam ja zašto da bežim, kad nisam kriv.” I odveli su ga. Najpre u žandarmerijsku stanicu, pa onda u kolonu jednu, pa su ga stavili u neki stočni vagon među druge ljude. I onda je otišao. Jedino sam poslednji pogled njegov video kroz rešetke vagona. Ne znam gde je poginuo... Ali, uvek kažem da u nesreći ima sreće: od tada, ja u svoje tragikomične uloge lako unesem gorčinu zato što je ona zapravo prisutna u meni. Tu je, zbog mog oca – govorio je Kvrgić, a na pitanje kakve mu uloge prijaju dao je odgovor:
– Pa ove koje nosim u sebi! Kad sam igrao Mekinpota, to mi je draga uloga, u predstavi „Patnje gospodina Mekinpota”, on vam je jedna hrpa nesreće. Žena ga je ostavila, stalno ide bos. I taj Mekinpot stalno govori o cipelama budući da je bos. I stalno se obraća Bogu. Onda sam se ja setio kako sam u partizanima imao dva para cipela, pa sam jedne poklonio drugu koji je bio bos... Ili, kad smo igrali „Gloriju” Ranka Marinkovića, režirao je Žorž Paro, sećam se da je Marinković lomio cigaretu napola. To sam ja primetio, i onda sam u jednoj sceni to iskoristio, lomio sam cigaretu... Posle onoga s cipelama u partizanima, primili su me u SKOJ! Bio sam i u partiji, a kad sam izašao, Đilas je imao neke ideje o demokratiji, jedan kolega i ja smo se zafrkavali da smo dobili partijsku povišicu. „Kakvu?”, pitali su nas. „Pa više ne moramo da plaćamo članarinu, eto takvu!”
Kulturna javnost i te kako pamti zavodljivog Peru Kvrgića po osobenim junacima koje je tumačio u brojnim televizijskim serijama i filmovima. Veliku popularnost stekao je svojevremeno na ovim prostorima ulogom u seriji „Velo misto” Miljenka Smoje. Tu su i filmovi: „Opsada”, „Tri četvrtine sunca”, „Drug predsednik centarfor”, „Sreća dolazi u devet”.
Dobitnik je brojnih nagrada, među kojima su i „Vladimir Nazor” za životno delo, „Dubravko Dujšin”, nagrade Zagreba i Dubrovnika, Sterijinog pozorja, „Orlando”.
Random autor