On, koji je neprestano imao potrebu da kontroliše sve što je vezano za posao kojim se bavio, odlučio je da ode kad je shvatio da ne može da kontroliše bolest koja ga je proždirala.
Tako bismo mi – pretpostavljam svi koji smo ga voleli i poštovali – želeli da razumemo odlazak Feliksa Pašića, jer bi na taj način (svakako ne lišen patetike) imali utisak da je i njegov kraj bio deo njegove volje. Sačuvali bismo iluziju da je na ovom svetu barem nešto, ono lično, intimno, moguće držati pod kontrolom.
Za mene je Pašić pre svega bio urednik, uprkos svemu ostalom čime se bavio. Naručivao bi od mene članke, davao sugestije o mogućem pristupu, uglu posmatranja teme koju mi je odredio, a potom, kada bih mu predao tekst, redigovao bi ga – temeljno, surovo radikalno, čak i kad sam, pokazaće se bez osnove, bio ubeđen da sam savladao zanat pisanja za novine. Digresije, poštapalice, kvaziliterarne kerefeke, prazna mudrovanja, nije podnosio.
Tešilo me je saznanje da isto čini i s tuđim tekstovima – novinskim, časopisnim ili prilozima za knjige koje je priređivao. No, Feliks nije bio grub i bezobziran urednik koji maltretira saradnike. Primedbe bi saopštio kratko i jasno, sugerisao korekcije, a kad nije bilo druge sam bi se poduhvatio redakture, te bi tekst dobijao oblik primeren njegovom uredničkom potpisu.
Perfekcionizam je zahtevao od drugih jer je taj kriterijum sam sebi postavio. No, Pašić nije bio samo urednik.
Rođen je 1939. u Splitu, studirao je francuski jezik i književnost, bio je novinar „Borbe”, Radio Beograda i Televizije Beograd, pisao pozorišnu, filmsku i televizijsku kritiku, autor je teatroloških studija, a tekstove i intervjue je objavljivao u časopisima „Scena” i „Teatron”. Prevodio je s francuskog. Sa Svetlanom Bojković osnovao je pozorišne novine „Ludus” koje je uređivao sedam godina.
Od zaborava je spasao neke od najznačajnijih ličnosti domaće teatarske istorije posvećujući im desetine dokumentarnih televizijskih emisija – portreta, a na TV Beograd je pokrenuo, uređivao i vodio Hronike Bitefa.
Pozorišnu kritiku (više od dve hiljade tekstova) objavio je u „Borbi”, „Večernjim novostima”, na Radio Beogradu, u „Dnevnom telegrafu”, „Teatronu”, bio selektor i član žirija svih relevantnih domaćih teatarskih festivala, a neke je i osnovao.
Autor je knjiga: Savremenici (razgovori s jugoslovenskim piscima) Oluja (dnevnik predstave), Kako smo čekali Godoa kad su cvetale tikve (o slučajevima zabrane dve predstave), Zoran (razgovori sa Radmilovićem), Karlo Bulić – avantura kao život, Mira Trailović, gospođa iz velikog sveta, Glumci govore I, II, Joakimovi potomci (o dobitnicima statuete „Joakim Vujić”); monografije: Grad teatar Budva – prvih deset godina, Grad teatar Budva – drugih deset godina, Deset festivala pozorišta za djecu (O Jugoslovenskom festivalu pozorišta za djecu u Kotoru), Beogradsko dramsko pozorište – 60 godina, Zvezdara teatar 1984–2009, Vukovi sabori 1933–2008, Ljubomir Draškić Muci... ili živeti u pozorištu. Priredio je knjigu o Oliveri Marković, zbornik kritika Slobodana Selenića, knjigu pesama i zapisa Ljubiše Bačića.
Pa ipak, Pašić je svoj perfekcionizam, ogromno novinarsko znanje i pozorišno iskustvo, a posebno ljubav prema teatru, ponajpre iskazao u intervjuima. U tim medaljonima je, naizgled neprimetan, nenametljivo a velemajstorski umeo da „otvori” sagovornike koji su iskreno govorili o sebi, svojim životima, umetnosti kojom se bave, pa često i o onom čega ni sami dotad nisu bili svesni. A svedočeći o sebi, zapravo su govorili o teatru, potvrđujući istinu da su pozorište – ljudi. Obični ljudi.
Aleksandar Milosavljević
Random autor